Kinezi jedu crve, Francuzi žabe, a Italijani mačke.
Za razliku njih, mi jedemo fine stvari. Zbog toga ne postoji naša domaćica
koja u “дијаспори” nije
pozvala na večeru “странце”, tj.
ljude u čijoj zemlji živi, a da se ovi, željni nečeg normalnog, nisu
“удавили”,
“убили” ili u najmanju ruku
“развалили” od njene
kuhinje. To je zato što je naša hrana
neuporedivo ukusnija, zdravija i bolja od njihove. Mislim,
објективно.
Toplo predjelo:
sarma
Glavno jelo:
svinjsko pečenje
Salata: mešana
Desert: tufahije
Turska kafa,
čaj za strance
Uz večeru se služi domaća rakija. Ako si
intelektualac, pa se ne razumeš u rakiju, može i “Žuta osa” iz free shopa.
Pored rakije, obavezno je piti pivo, vino i kiselu vodu.
Dovući namirnice iz zavičaja ili iz turskih i nemačkih
prodavnica. Biti liberalan s količinama. Po glavi računati 100 grama
povrća, kilo mesa i litar čistog alkohola.
Iako joj, prema sopstvenom priznanju, ništa nije “uspelo”, domaćica
će u skladu s drevnim običajima svojih predaka zahtevati od gostiju
da obavezno pojedu sve iz tanjira. Pritom će im pokazivati prstom na svako
jelo posebno i, ako nisu kooperativni, sama im trpati hranu u tanjir (“eat!”).
Za to vreme domaćin ima zadatak da gostima puni čase i da ih tera da
piju (“drink!”), pri čemu gosti moraju da ga gledaju u oči (“look me
in eyes!”) i nazdravljaju na svaka tri minuta. Za vreme večere lepo je i
kada domaćin odvrne CD s narodnom muzikom (“This is real music!”) i
animira goste pričama iz balkanskih ratova, s posebnim osvrtom na podlu
ulogu zemlje u kojoj sad živi. Na kraju, bonton od domaćina zahteva da
otkopča kaiš i kaže “I will explode” (“пучи
чу”), a od domaćice da stavi čačkalicu u zube i doda
“I will explode too” (“и ја исто”).
Kasnije, na godišnjem odmoru, domaćin i domaćica s velikim
zadovoljstvom prepričavaju rodbini i prijateljima šta su sve spremili za
večeru i kako su se stranci
“обждерали”, jer,
“шта ће, јадни...”