Jugosloveni
rado sede po kafanama. Atmosfera na ovim mestima je krajnje neformalna, kao i
ponašanje gostiju, a o kelnerima i da ne govorimo. Izuzetak je jedino formalni
obred isplate računa. Ovaj drevni ritual ne trpi improvizacije i od
prisutnih za stolom zahteva strogu disciplinu. Svako od njih mora da izvede
nekoliko standardnih radnji - između ostalog, da se širokim pokretom ruke
maši za novčanik u zadnjem džepu, pokušavajući da drugom rukom
kelneru otme račun, a trećom odgurne onoga što sedi pored i radi to
isto. Pritom, svi veoma glasno i uporno ponavljaju “pusti me” i “ja ću”.
Tek kad gosti za susednim stolovima počnu da se okreću i brinu da li
će počete da lete flaše, s ovim se prestaje, a račun plati onaj
na koga je ionako red. Posle toga bonton nalaže da se osobi koja je platila
kaže “sramota” i “jebi se”.
Od
posetioca kafane očekuje se i da zna da čačka zube. To se radi
pomoću čačkalice,
instrumenta za održavanje oralne higijene koji se sastoji od drvenog
stapića naoštenog s obe strane. Čačkalice najviše koriste
zemljoradnici i direktori.
Ima
više stilova čačkanja, a osnovno
pravilo je da se čačkalica prvo malo sisa, jer je onda
elastičnija. Nakon toga pristupa se kopanju po zubima. Zatvoreno kopanje
je kad pokriješ jednom šaketinom drugu
i praviš grimase, a otvoreno kad zineš da ti se vide krajnici i
dvanaestopalačno crevo. Ono prvo je otmeno, pa tako rade samo pripadnici
viših slojeva, diplomate i njihove drugarice, na primer. A najotmenije je kad zajedno s ostatkom hrane
iz šupljeg zuba izvučeš i onaj poseban visok ton zbog koga se u kafani
čak i kelner okreće. Zanimljivo je da jugoslovenski studenti, recimo,
uopšte ne čačkaju zube, jer im je to seljački. Oni umesto toga
koriste čačkalicu da očiste nokte, ali je odmah zatim vrate na
mesto.