Partizani (gr: Titanikos)
božanska su bića magičnih moći i natprirodnih osobina. Vrhovni partizan je drug Tito iz čije
glave se rodio Milovan Đilas. Iz njihovog kasnijeg braka rođen je
Vladimir Bakarić, a iz braka druga Tita s Konjuh
planinom rođen je Aleksandar Leka Ranković.
Edvard Kardelj bio je suptilan, pa je rođen iz morske
pene, zbog čega su ga zvali “Bevc”, a Koču Popovića
slučajno su našli u glavici kupusa.
Najveći junak među partizanima bio je Sava Kovačević, koga
je rodila Cana Babović u
braku s Prvom proleterskom udarnom brigadom. Iznad svih je Nikoletina Bursać, koga je
kentaur Vladimir Nazor našao ispod jednog kamena u Hercegovini, othranio svojim
mlekom i naučio
da puca iz “šarca” i da baca kamena s ramena, pripremajući ga tako za
borbu protiv htonskih božanstava Lera i Špera. U toj borbi Nikoletini je
pomogao Boško Buha, koga je donela roda, i čijim je junaštvima otvoren
novi herojski ciklus za niže razrede osnovnih škola, i čiji su podvizi
opisani u Homerovom
spevu “Ženevska konvencija i upotreba
dece u ratnim dejstvima”.
Partizani
koji su se istakli u borbi i ubili naročito veliki broj Nemaca, izdajnika ili drugih partizana (onih što kradu jabuke) dobijali su
zvanje “Narodnih heroja”. Narodni heroji dele se na
žive i mrtve - mrtvi žive u čitankama, a živi na Dedinju. Ovi poslednji mrze Bitlse i zalažu se za hapšenje Đorđa
Marjanovića. Kad narodni
heroj umre, vest o tome objavi televizija, ali ne kaže
da je taj-i-taj umro već da je preminuo, jer zvuči tužnije. Na sahranu narodnih heroja obavezno dolaze vojnici da pucaju iz
mašinke.
© Dejan
Novačić